Nije me bilo dugo, fax mi oduzima jako puno vremena. Na predavanjima sam svaki dan od 8 do 20... Ponekad čak i subotom...
Ali nije mi žao...
Daleko od toga...
Barem nije dosadno... A i uvijek mi je najviše odgovarao takav tempo. Najbolje funkcioniram pod pritiskom...
Još uvijek sam sama, još uvijek ne mogu misliti na nikog drugog osim njega...
Vrte se oko mene neki dečkići, al nije to to
i nikad neće biti...
A njegov best frend me samo potiče u tome...
Kao npr. ovim razgovorom:
Ja: Gdje mi je Najdraže?
On: Pa ne znam ja, to bi ti trebala znat...
Ja: Eh, ne znam, odakle bih ja to znala, pa to je odavno gotovo!
On: To si rekla i prošli put, hahaha
Ja: Ovaj put stvarno.
On: haha ma nije to gotovo, aj papa
I nestane...
ZAšto me svi moraju samo podsječat na njega?????
Al nije bitno, imam ja svog Immaginary boyfrenda - ionako samo za takvog i imam vremena...
Fali mi moj grad, ja bih doma preko vikenda...
Oh zašto, ZAŠTO imam faks subotom???????
Vaša Deirdre
Kada sam se doselila u ovaj, za mene novi grad, naivno sam se nadala da će sve biti drugačije.
Da je to početak novog života.
Ali prevarila sam se...
Sve je više manje isto. Isti mentalitet, iste društvene klase ista ogovaranja i isti zli ljudi, dobro zamaskirani novim nepoznatim ulicama, licima i mjestima.
Začudila sam se koliko ljudi zapravo znam iz svog rodnog grada, od kojeg očito koliko god se trudila, ne mogu pobjeći.
Isto sam tako trebala ranije shvatiti da ni od osjećaja ne možeš pobjeći.
U koji god ja grad u Hrvatskoj i van nje otišla uvijek će me pratiti iste misli i dileme.
Shvatila sam da zapravo - bježim od sebe...
Treba mi vremena da razmislim o sebi i nekim aspektima mog života. Želim se upoznati i shvatiti.
Želim otkriti gdje je nestala ona razigrana, naivna djevojcica koja vjeruje u ljubav, ljudsku dobrotu, vampire i magiju... XD
Zato sredinom iduce godine idem u jedan maleni gradic u Italiji na dva mjeseca. Sasvim sama.
Nadam se da cu u ovoj novoj sredini s potpuno novim jezikom i mentalitetom imati dovoljno mira da ponovno pronađem sebe...
U mom rodnom i u ovom novom gradu s zadrtim mentalitetom potpuno je nemoguce biti svoj.
Moraš ispuniti norme i očekivanja.
Moraš ponekad biti i zao da ne bi bio pregažen.
Neko vrijeme sam uspjevala igrati tu igru, mogla sam glumitu, ali u jednom trenutku, ne znam ni sama u kojem, ta gluma je prestala biti samo gluma.
Pretvorila sam se u ono što najviše mrzim, u plastičnu, umišljenu i ulickanu kučku.
Izgubila sam sebe i puno dragih prijatelja.
Kad bih se samo mogla ponovno pronaći. Znam da bi bila dovoljno jaka da ponovno ne postanem ona koju moram glumiti.
I koju ću morati glumiti da ne bi bila pregažena...
Samo želim ponovno biti ona malena, naivna djevojčica...
Vaša Deirdre
Najdraži moji...
Sve se više bliži dan rastanka s mojim gradom, s mojom uobičajenom svakodnevnicom...
Muka mi je kad samo pomislim da više neću svake noci spavati u svom krevetu, da necu ulaziti u stan, onako bučno, da me moja malena maltezerica nece veselo dočekati i naposljetku da cu biti daleko od svojih najbližih i najdražih...
Ali opet, ne žalim se...
Vračat ću se često doma i sigurna sam da će moj studentski život biti jedna velika pustolovina...
Bacila sam oko na jednog dečka. Hm, jako mi je fensi, XD ali nemam se živaca trudit, jer svakako odlazim brzo...
A i nekako mi je presličan tip mom bivšem najdražem, teško ga je shvatit...
Ah, kao da je muške općenito lako shvatit...
A što se mog bivšeg najdražeg tiče izmislio si je curu...
Uvjerava me da hoda s nekom curom, koja zvuči kao njegov savršen tip cure...
Dragi, nisam ti ja od jučer... Lako je tebe pročitat...
(pogotovo kad mi tvoja najfrendica dava informacije)
Vaša Deirdre
Hm, štošta novog a tako malo vremena...
Jos sam in my town. Lagano radim neke poslove, hostesiram...
Uskoro ću malo do metropole u shopping.
Moje bivše najdraže i ja sad smo kao best frendovi, i moji osječaji prema njemu sve su manji.
Ali njemu vidim u očima da mu je jos stalo, da nije još završio sa mnom.
Ali ne ne, neću prolazit tu muku opet...
Barem mi je priznao da je igrao igrice, kao i ja u početku... Ali sama sam si kriva, prva sam počela s igricama.
Tako je to kada se nađu dva igrača...
Ja sam na žalost prva popustila, jer, mislila sam, prevelika sam za igrice... Imam 18 godina vrijeme mi je da se uozbiljim. Pa ne mogu se dovijeka igrati s dečkima...
I nakon njega još uvijek me držala ta moja zamisao...
Uvjeravala sam se "sljedeći put će biti bolje"
Da, jea rajt...
I upoznala sam drugog dečka, bio je divan, stariji, lijep, zgodan, ne baš previše pametan, pažljiv, dobar... Sve ono što sam ustvari htjela u dečku...
Bar sam ja tako mislila...
Ustvari je bio proračunati igrač, kao i obično...
I tako sam napokon shvatila, u osamnaestoj godini... ono čega sam se uvijek pribojavala je istina...
Svi su muški debili i cijeli ću život morati igrati igrice i nadjačavat ih da bi vezu održala...
Ako je uopće budem željela...
Ostavljam se dečkiju, posvećujem se karijeri i faxu... Posvećujem se frendicama i našim slavnim Grls just wanna have fun izlascima...
Vračam se natrag kučki kakva sam bila prije Njega...
Ponovno navlačim moje davno odbačeno kučkino odijelo i uživljavam se u ulogu...
The Bitch is back... You better welcome her...
Vaša Deirdre
Provela sam par dana u mom budućem gradu, jest da ga nisam puno vidjela, ali sviđa mi se. Uređivala sam si stan. Onako s laganim umjetničkim štihom, što na kraju i pristaje mom budućem zanimanju.
Ipak sam odlučila ostati kod kuće do početka predavanja, iako sam se nedugo nakon toga predomislila, ali ne mogu neprestano mijenjati odluke...
Upravo u trenutku kada sam pomislila da ponovno pronalazim sreću opet je morao to srušiti...
Našla sam si nekog, koga mislim da mogu voljeti. Moje bivše najdraže smatrala sam samo jako dobrim prijateljem, što stvarno i jesmo bili u zadnje vrijeme...
Ali on očito ne zna što želi.
Kako sam se jučer vratila, izišla sam van s frendicama i srela njega i njegovu ekipu te smo odlučili otići zajedno u jedan klub, jer ipak što je društvo veće to je veselije.
Plesali smo i zabavljali se svi skupa, dok se odjednom nije našao pored mene.
Počeli smo plesati, ustvari to je bilo malo više od plesa, malo prisnije.
U klubu je bubao tehno a ja i on smo zagrljeni plesali sentiš...
Sve bi ja još to i podnijela da me nije pokušao poljubiti.
Nisam mu dopustila, jer stvarno ne mogu više...
A sada se on pravi da se to nije dogodilo.
Nisam luda i nisam glupa, srećo, znam te i predobro...
Čak i ako ti to ne želiš priznati. Znam da se bojiš ikome dopustiti da shvati kako razmišljaš, ali ja sam te shvatila...
Vidim ti u pogledima, dodirima i riječima da ti je stalo do mene.
Možda te čak poznam i bolje nego ti sam.
Možda ti to još ne shvaćaš, ali stalo ti je...
Vaša Deirdre
Zaključila sam, nikad ga neću shvatit...
Do sada je sve išlo super, čuli bi se tu i tamo, svako dva dana i popričali kao u stara vremena, nevino i prijateljski.
Moji osjećaji prema njemu nisu se nešto drastično promijenili, samo za nijansu, ali u ovom slučaju i ta nijansa puno znači...
Ta nijansa predstavlja razliku između ljubavi i prijateljstva, bliskog prijateljstva.
Jednostavno sam prestala razmišljati o njemu na taj način.
Čuli smo se i jučer. On je išao vani u jedan klub, a ja sam radila kao hostesa do 12:00 i onda sam trebala s društvom u taj isti klub.
Ali mi cure smo ostale na radnom mjestu i zapile u tom klubu u kojem smo radile. Mobitel mi je bio isključen.
Da bi me jutros moje bivše najdraže napalo da ga ignoriram i odjebavam. I tada ja uključim mobitel i nađem...
tri poruke...
Gdje si?
Kad ćeš doć?
Zašto me ignoriraš?
Kao i uvjek, mali ne podnosi ignoriranje. I vidi se da mu je stalo, što god on tvrdio.
A onda mi je poćeo prodavat priću da ide na spoj s nekom curom...
jea rajt, isto kao i prošli put...
Srce, shvati, this is OVER...
Neću više dopustiti da me zaje*avaš!
Vaša Deirdre
Da bili smo opet zajedno.
Ne nismo se pomirili samo smo bili zajedno.
Ne, nećemo opet biti...
Tako otprilike zvuče moje rečenice u razgovorima s bliskim i malo daljim prijateljima u zadnjih par dana...
Nitko ne shvaća da iako ja njega volim ne želim ponovno bit s njim.
On nije onakav kakav sam ja mislila da jest...
Pričali smo i shvatili da nema smisla više pokušavati kada već znamo kako će završiti.
Mi smo prerazličiti.
Ja sam šminkerica koja voli rozo i sluša narodnjake.
On je sk8er/corer/emovac koji voli crno i sluša sve ono što ja ne mogu podnijeti.
Ja volim haljinice i štikle - on voli army hlače i vansice.
Ja se bavim manekenstvom - on manekenke prezire.
Ja volim fensi zabave s frendicama do ranih jutarnjih sati - on voli opijanje na plaži do popodnevnih sati.
Ja volim romantične komedije - on akcije i horore.
Sve bi se to moglo i podnijeti da mi u nekim stvarima nismo preslični.
Oboje smo tvrdoglavi, zli u nekim stvarima. Oboje želimo biti glavni u vezi. Nitko ne želi prvi popustiti tokom i nakon svađe. Nikad ne želimo prvi nazvat ni poslat poruku.
Nas dvoje jednostavno ne ide skupa.
Ostali smo prijatelji, čujemo se često, vraćamo se na onaj naš stari odnos koji je tako dobro funkcionirao. I drago mi je zbog toga.
Jer ne želim ga izgubiti kao osobu, kao prijatelja. A da smo nastavili vezu to bi se kad tad dogodilo.
A meni - trebaju promjene. Zato se selim mjesec dana ranije nego što sam planirala. Našli smo stan, kupljen je.
Ofarban.
Kroz par dana idem gore. Idem ga namjestit, i napokon se uselit.
Ne mogu više slušat dosadna pitanja i komentare ljudi ovog grada...
Vaša Deirdre
A moja stvarnost je drugacija
od onog sto sam ti ja
od onog sto si mi rekao ti nemas pojma kako sam bez tebe prosao
Mogu da kazem, oko tebe se moj svet ne okrece
mozes da kazes, a znas da pocece
i da me ova ljubav zamara, vise ne pokrecemozes da lazes sve, al' sebe ne
A kad te nema, stane zivot moj, stane mi sve
stane srce, stane, nista ne ide
u zadnje vreme i nije mi bas najbolje
ma, sa mnom ti je najbolje
Zar mi nije bilo dosta tri puta? Zar stvarno ne znam učiti na greškama?
Zar sam baš morala i četvrti put???
Prvi put si opraštam, bila sam još mala naivna djevojčica. Bilo je to prije dvije godine. Nije mi ništa značio, bio je kao i svaki drugi... Dok ga se, kad je otišao, nisam počela sve češće prisječati...
Negdje u tom periodu sam ga počela idealizirati, barem pretpostavljam.
Drugi put, ah bila sam zaljubljena...
Zgazio me, iznevjerio, ali dobro, prvi put se i može oprostiti...
Treći put sam već znala da to nema budućnosti... Zašto sam onda pobogu morala biti s njim i četvrti put...
Kad znam da budućnosti nemamo...
ah, im going to kill myself....
Vaša Deirdre
Moje bivše najdraže u ovom trenutku se nalazi samo 3-4 kilometra od mene...
Što je ipak velika razlika od onog inače...
Više ne znam tko je on.
Ne znam koji dio njegove osobnosti, njegovog ponašanja je gluma. Sve je tako kontradiktorno, riječi, sjećanja, poruke, obećanja...
U nekim trenutcima mi se čini da je sve ono dobro, sve ono što sam voljela kod njega, samo moja idealizacija, moj savršeni lik, kojeg sam smjestila u njega.
A ponekad mi se čini da se ponaša kao idiot samo da bi meni učinio uslugu.
Ne znam i ne želim se više zamarati. Ne mogu, nemam snage...
Lakše mi je misliti da on nije sve ono što sam mislila da jest. Lakše mi je misliti da sam se prevarila.
Kada sam uvjerena u to - nije mi stalo do njega...
Dižem glavu i nastavljam dalje... Uskoro u novom gradu, u novoj okolini, možda i s novim ljubavima...
iako mi je to trenutno nezamislivo...
A do tada ću biti ovdje, samo 3 kilometra udaljena od Njega...
Vaša Deirdre
Dragi moji...
Evo me opet, nakon kratkog vremena... Fax, hm, imam još par dana za tu odluku, ali nekako me više privlači ovaj koji je u drugom gradu...
Jer s ovim gradom sam rasčistila sve što sam imala, vrijeme je da krenem dalje...
Što dalje od njega...
Nadam se da ću ga tako manje viđat, jer teško ćemo se naći u mom gradu u isto vrijeme, a ja u njegov ne mislim tako brzo ići...
Što se tiče Njega imam jednu EXTRA vijest...
Moje bivše najdraže boravilo je zadnja tri dana u mom gradu.
Šokantno, da, s obzirom da se nije javio svom najboljem prijatelju, niti ikom drugom iz mog grada.
Ne bi mi ni saznali da je on tu da njegov best frend nije naletio na njegovu mamu.
Navodno je u teškoj depresiji...
Navodno ne izlazi iz kuće...
Navodno s nikim ne razgovara...
Navodno samo bulji u prazno...
Koliko god je to zaslužio jer sada zna kako je meni bilo, ipak mi ga je...
pa bilo žao...
Previše je tu osjećaja da bi mogla biti hladnokrvna na tako nešto...
Jer nije on takva osoba, on kada mu je teško iziđe van s društvom i napije se... A sutradan nazove osobu kojoj vjeruje...
Nekad sam to bila ja...
Pitam se tko je to sada?
Poslala sam mu poruku, suosjećajnu, prijateljsku, jer ipak smo mi prijatelji doslovno otkada smo se rodili. Nije odgovorio...
Sada mi ga je lakše mrziti...
Ili možda nije.......
Vaša Deirdre